S Vrlosina se vidi zaista nadaleko i naširoko

Ako se zima 2012. u mediteranskoj Hercegovini pamti po rekordnom snježnom pokrivaču, onda će zimski mjeseci 2017. biti upamćeni po dugoj, suhoj, oštroj i hladnoj zimi, osnovni je zaključak kada se s najvišeg vrha tzv. niske Hercegovine Vrlosina u ljubuškoj općini pogleda okruženje. A s Vrlosina se vidi zaista nadaleko i naširoko. Pokojni mr. Radoslav Dodig smatrao je da je brdo visoko 957 m ime dobilo upravo po krasnom pogledu, “vrlo sine”, odnosno ugleda se, to jest Vrlosin. U kraškoj šumi drijen i zakašnjeli kaćun, u podnožju rijetke ljubičice i ništa više. Kraška šuma još spava zimskom snom, a u nizini bademi koji su ove godine “debelo” odgodili cvatnju, kao i dženderike, piše Večernji list BiH.

Vegetacija kasni bar mjesec dana, osnovni je zaključak nakon što se iz Grede, najvišeg naselja ljubuške općine, nešto iznad 500 metara iznad razine mora, popne na dvostruko veće visove istočnog dijela biokovskog masiva – hercegovački Vrlosin i dalmatinske Modre spilje. Ovoga puta šaroliko društvo imalo je i šarolike razloge pohodu, pa je tako homerolog Krešo Vujović kanio dopuniti svoju teoriju, arheolog amater Vinko Herceg išao je zbog gomila i gradina, Jakov Begić, scenarist Ljubuškog karnevala, tražio je nadahnuće za buduće projekte, planinarenju odani Damir Tolj i Ivica Vučić bili su u svojevrsnoj inventuri na omiljenom brdu, a novinar je bio tu kako bi sve zabilježio. Kako je uspon tzv. Popovim putem šala mala, dio ekspedicije se odlučio za zahtjevni pohod preko Modre spilje, satkane od kamenih gromada. Naravno, uspon vijuga čas s jedne čas s druge strane granice, a ručak je bio na Vilinu guvnu, maloj zaravni u podnožju Vrlosina, ispod ruševne stražarnice, “uspomene” na osmansko razdoblje. Uz uobičajeni roštilj, Krešo Vujović tu je prezentirao ratno umijeće pravljenja kave u prerezanoj plastičnoj boci. Na opće iznenađenje, voda provre u plastici, a onda treba kavu samo dodati i razlijevati u plastične šalice. Bilo je to iskustvo kao iz serijala o preživljavanju. Naravno, zanimljivi su i toponimi, kod naziva Vilino guvno, sve je jasno. Prema narodnoj predaji, tu su na devetsto metara iznad mora vile obožavale igrati kolo, pa se ni najhrabriji nisu noću usuđivali proći tim putem. Naziv Popov put odnosi se na stazu koja je iz Gornjeg Kašča, koje je Požarevačkim mirom pripalo Dalmaciji, vodila prema Mijacama. Vjerojatno je njegovu gradnju i inicirao neki svećenik. Običaj je bio kad se svećenik, jasno na konju, popne do sedla među brdima, da opali iz kubure, što je bio znak da stanovnici iz sela prema kojem se uputio iziđu pred njega… To su zanimljivosti, a ono što je ljubitelje prirode ostavilo tužnim, to je spoznaja da iza lovne sezone na Vrlosinu nije ostalo ništa?! Ni traga od divljih svinja, koje su ranijih godina ostavljale obilježja na svakom koraku. Nestala su i dva para gavranova, koji su bili neizbježni dekor visova, nema sokolova koji su se gnijezdili u stijenama ispod Modre spilje. Jednom riječju, nakon lovne sezone na Vrlosinu je nestalo divljači. 

Autor: Dušan Musa | Večernji list