Preskoči na glavni sadržaj

OTIŠAO JE JOŠ JEDAN OD NAS: NEDILJKO NEDO VEGAR 1952 – 2014

Umro je pripadnik ratne 4. Gardijske brigade i bojne Zrinski Frankopan, Nediljko Vegar

Da, otišao je još jedan od nas. Naš suborac, prijatelj, učitelj... Naš "rod" "...  Bio je Nedo „rod“ svih branitelja i domoljuba. Takva nesebičnost i ljubav za Hrvatsku se rijetko viđa. Bio je naša moralna vertikala! Nadahnuće!

Nediljko Vegar je za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a  2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske.

Nismo mi pred Nedom stajali u pozor zato što je on imao visoki časnički čin. Nedo je uostalom čin rijetko nosio na odori (a bio je vrhunski časnik i vojnik), nego jednostavno zato što je on bio NEDO VEGAR, sinonim žrtve i borbe za Hrvatsku! Njegovo ime i pojava je značila puno, puno više od bilo kojeg čina i funkcije.

Čovjek koji je svojim životom svjedočio kako se voli svoja domovina. Cijeli njegov život je borba za Hrvatsku!  Pokojni Nedo bio je kao i njegova cijela obitelj prije Domovinskog rata izvrgnuta progonu hrvatske i jugoslavenske UDBE.

Nediljko Vegar, je brat od Pave Vegara, jednog od vođa Skupine Fenix '72, mučki ubijenih hrvatskih vitezova, poznatijih kao Bugojanska skupina – Fenix.
Bila je velika čast i privilegija poznavati ga i biti njegov suborac, u našem svetom cilju, oslobođenju naše voljene domovine.

Jednom prilikom je izjavio: „Moji ideali su ispunjeni, jer je stvorena hrvatska država. Ona je još uvijek daleko od mojih snova i očekivanja moga brate Pave i njegovih suboraca. Ali je takva kakva je. Mi smo od prošlih hrvatskih generacija preuzeli žezlo borbe za samostalnu hrvatsku državu i mislim da smo tu povijesnu zadaću časno ispunili. Na sljedećim hrvatskim generacijama je da se bore za njezino usavršavanje. Vjerujem da će i nove hrvatske generacije časno obaviti svoju dužnost kao što smo i mi obećavši našim precima'.

Lijepo je to o Nedi napisala Julie Bušić (udovica pok. Zvonka Bušića, njegova velikog prijatelja):  "Dobro se on pripremio za smrt. Nije bio bogat u materijalnim stvarima, ali je posjedovao veliko blago principijelnosti, hrabrosti, velikodušnosti, lojalnosti prema prijateljima, a najvažnije prema svojoj domovini Hrvatskoj. Nije pao ni na jednom ispitu, nego je uvijek dobio čistu peticu, iako su prepreke bile velike".

Ispraćaj Nediljka s Mirogojskog groblja u Zagrebu biti će u utorak, 11. II. 2014. u 12 i 30 sati. Pokopni oproštaj biti će u srijedu 12.II.2014 u Vašarovićima - općina Ljubuški, u 15.00 sati. Obitelji iskrena sućut.

Hvala ti legendo! Počivao u miru Božjem, i neka ti je laka ova naša hrvatska zemlja koju si toliko volio.

Ivica Primorac

Primjedbe

  1. Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva. Neka te Gospodin licem svojim obasja i milostiv neka ti bude. Neka Gospodin svoj pogled svrne na tebe i mir ti svoj u vječnosti podari. Rode! Ante M.

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Autor bloga ni na koji način ne odgovara za komentare korisnika...

Popularni postovi s ovog bloga

Porijeklo Primoraca (analiza kroz povijest)

Tihaljina za vrijeme Turskog Carstva Do 1878. godine Tihaljina je ostala u sastavu Turskog Carstva, puna četiri stoljeća. Hercegovački je sandžak osnovan 1470. godine sa sjedištem u Foči. Tihaljina je pripadala nahiji Imota, koja je prvo pripadala Fočanskom kadiluku, pa Mostarskom kadiluku i od šezdesetih godina XVI. stoljeća Imotskom kadiluku koji su tvorile nahije: Imota, Duvno, Buško blato, Ljubuški, Posušje, Gorska župa(sa sjedištem u Vrgorcu), Fragustin(Gornje primorje) i Primorje (Donje primorje sa sjedištem u Makarskoj). Pred strahom od Turaka mnogi su kršćani bježali iz područja koja su Turci nastojali zauzeti. Prvi veliki progon katolika potječe iz vremena od 1516. do 1526. godine, rušene su crkve i samostani, proganjani katolički vjernici, kada je veliki broj katolika prešao na islam. U Tihaljini stoljećima je bilo skromno i siromašno. Budući da kršćani nisu smjeli graditi zidane kuće, niti ih pločom pokrivati, stanovali su u kolibama pravljenim od pruća i blat

In memoriam - brigadir Ante Primorac: I znam da ih i Ante tada sluša ...

Kao da smo jučer bili klinci koji se naganjaju oko nogometne lopte na igralištu. Dječaci koji se u jednom trenutku prepiru, čak i tuku, a već nekoliko minuta kasnije grle kao da se nisu vidjeli čitavu vječnost. Uvjeravali jedan drugoga kako ćemo postati velike face kad odemo iz ovog našeg, skromnog kraja. Svaki od nas imao je svoju viziju boljeg sutra. Bezbrižno smo krojili planove i obećavali jedan drugome da ćemo se uvijek držati skupa. Ni sam tada nisam znao koliko ću pamtiti svaki trenutak proveden s njim. Zbog tih uspomena još sam onaj dječak u dusi. Ali, isti ovaj dječak koji vam ovo priča, ima iza sebe jednu veliku mudrost i iskustvo proizašlo iz ne tako lijepih trenutaka u životu. Moj dječji san o mirnom svijetu uništio je Domovinski rat u našoj skromnoj hrvatskoj. Zemlji koja je samo tražila slobodu, bas kao i mi djeca. Nažalost, tada sam se uvjerio da ne žele svi ljudi na ovom svijetu isto. Koliko je realnost, zapravo ružnija od snova. A od tog stvarnog svijeta dobio sam