Preskoči na glavni sadržaj

Vrgoračka zagora na rubu izumiranja: Nit’ se ko po selima ženi, niti ima dice za u školu

PUSTA MISTA, PRAZNE ŠKOLE

Informacija kako samo 29 prvašića ove školske godine dolazi iz 25 vrgoračkih sela potaknula nas je da malo dublje “zagrebemo” u ovu priču, odnosno da upozorimo na katastrofalnu demografsku sliku u Vrgoračkoj krajini. Priča je ovo koja bi trebala zabrinuti sve, od lokalne, županijske, pa do državne razine. Državna vlast jednostavno mora početi raditi na pronatalitetnoj politici, jer u protivnom će nam sela u potpunosti izumrijeti, a posebno prostor Dalmatinske zagore, koji iz godine u godinu bilježi crne brojke što se tiče demografije.

Po Novom Zelandu,Australiji...

Tako smo došli do podatka da u pojedinim selima na području Vrgoračke krajine dijete nije rođeno godinama, a ta sela su prije četrdesetak, pedesetak godina brojila 700 stanovnika (Kozica) ili 500 stanovnika (Mijaca).

Nažalost, u ova dva sela, pored Kozičkih Poljica, Dragljana, Vlake i Višnjice, dijete nije rođeno više od desetljeće i pol. Ostali su samo stari i nemoćni. Ako se nešto drastično ne promijeni, u mnogim selima okoVrgorca za jedno desetljeće više nitko neće živjeti.

Kozički župnik fra Marko Bitanga na naš poziv “kopao” je malo po crkvenim knjigama i donio nam frapantne podatke za Kozicu, selo koje je 1921. godine brojilo 1139 stanovnika, a 40 godina poslije 701. Danas više Kozičana ima u Novom Zelandu, Australiji, Makarskoj i Splitu nego u rodnom selu.

- U Kozici trenutno živi pedesetak stanovnika. Posljednje vjenčanje, od kojih je jedna stranka bila iz Kozice, dogodilo se 2004. godine. Posljednje krštenje u Kozici bilo je 1999. godine, a posljednje rođenje djeteteta s prebivalištom u Kozici 1998. godine.

Bilo je i poslije krštenja, no tu se uglavnom radi o ljudima koji vuku korijene iz Kozica, a žive u Zagrebu, Makarskoj, Aucklandu, Ookvilleu u Kanadi - kazao nam je fra Marko Bitanga.

’Svi biže di im je bolje’

Slična situacija je i u brdsko-planinskom selu Mijacima, gdje je prošle godine zatvorena područna škola, koju su pohađala djeca iz susjedne Hercegovine. Na svakom koraku su stariji i nemoćni, a mladost je pobjegla u Makarsku, Orebić…

Skupe se svi za blagdan Velike Gospe, otvore ognjišta, zavrti se koji janjac i zapjeva ganga, a onda ponovno svatko ide svojim putem i za svojim poslom.

- Najmlađi stanovnik Mijaca je 19-godišnji Ivan Opačak, a mislim da je posljednje krštenje bilo 2012. godine, ljudi su otišli živjeti u Metković.

Situacija nije dobra, nitko nema posla i svi biže di im je bolje, di će nać nešto posla - veli Alen Roso Lale, predsjednik Mjesnog odbora Mijaca.
 MATE PRIMORAC/ Slobodna Dalmacija 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Porijeklo Primoraca (analiza kroz povijest)

Tihaljina za vrijeme Turskog Carstva Do 1878. godine Tihaljina je ostala u sastavu Turskog Carstva, puna četiri stoljeća. Hercegovački je sandžak osnovan 1470. godine sa sjedištem u Foči. Tihaljina je pripadala nahiji Imota, koja je prvo pripadala Fočanskom kadiluku, pa Mostarskom kadiluku i od šezdesetih godina XVI. stoljeća Imotskom kadiluku koji su tvorile nahije: Imota, Duvno, Buško blato, Ljubuški, Posušje, Gorska župa(sa sjedištem u Vrgorcu), Fragustin(Gornje primorje) i Primorje (Donje primorje sa sjedištem u Makarskoj). Pred strahom od Turaka mnogi su kršćani bježali iz područja koja su Turci nastojali zauzeti. Prvi veliki progon katolika potječe iz vremena od 1516. do 1526. godine, rušene su crkve i samostani, proganjani katolički vjernici, kada je veliki broj katolika prešao na islam. U Tihaljini stoljećima je bilo skromno i siromašno. Budući da kršćani nisu smjeli graditi zidane kuće, niti ih pločom pokrivati, stanovali su u kolibama pravljenim od pruća i blat...

PARTIZAN FRANJO GADŽE NAREDIO DA SE UBACE BOMBE U JAMU PUNU LJUDI KOD SELA KAŠČE – LJUBUŠKI

Tekst je u cijelosti prenesen sa  komunistickizlocini.net Kašče – Ljubuški Selo Kašče kod Ljubuškog Jama u Kašču – Ljubuški Naime, poznati hercegovački franjevac i pisac fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani (Zagreb, Matica hrvatska, 1992., str. 197. – 198.) piše sljedeće: »…u selu Kašču šipovačke župe, u jednoj jami, našlo se petnaestak ljudi, koji su se – nevini i samo od straha – kraće ili dulje vremena sakrivali oko svojih kuća. Iako se svatko svakoga bojao, njih je zajednička nevolja ipak zbližavala i vezala, pa su se s vremenom svi našli u toj kraškoj jami ne znajući možda ni sami što su od toga očekivali. Međutim, svaki je kraj (kao i sada!) imao svojih izdajnika-doušnika, koji su – uza sav oprez – ipak doznali da se u toj jami netko sakriva. Hrana im je dostavljana na jedan upravo tajanstven način! Tako da – iako su im često zasjedali – nisu nikada uhvatili nekoga od dostavljača. Za hvatanje ili likvidiranje te skupine bio je zadužen zločinac...

OTIŠAO JE JOŠ JEDAN OD NAS: NEDILJKO NEDO VEGAR 1952 – 2014

U mro je pripadnik ratne 4. Gardijske brigade i bojne Zrinski Frankopan, Nediljko Vegar Da, otišao je još jedan od nas. Naš suborac, prijatelj, učitelj... Naš "rod" "...  Bio je Nedo „rod“ svih branitelja i domoljuba. Takva nesebičnost i ljubav za Hrvatsku se rijetko viđa. Bio je naša moralna vertikala! Nadahnuće! Nediljko Vegar je za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a  2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske. Nismo mi pred Nedom stajali u pozor zato što je on imao visoki časnički čin. Nedo je  uostalom čin rijetko nosio na odori (a bio je vrhunski časnik i vojnik), nego jednostavno zato što je on bio NEDO VEGAR, sinonim žrtve i borbe za Hrvatsku! Njegovo ime i pojava je značila puno, puno više od bilo kojeg čina i funkcije. Čovjek koji je svojim životom svjedočio kako se voli svoja domovina. Cijeli njegov život je borb...