Preskoči na glavni sadržaj

Vrgoračka zagora na rubu izumiranja: Nit’ se ko po selima ženi, niti ima dice za u školu

PUSTA MISTA, PRAZNE ŠKOLE

Informacija kako samo 29 prvašića ove školske godine dolazi iz 25 vrgoračkih sela potaknula nas je da malo dublje “zagrebemo” u ovu priču, odnosno da upozorimo na katastrofalnu demografsku sliku u Vrgoračkoj krajini. Priča je ovo koja bi trebala zabrinuti sve, od lokalne, županijske, pa do državne razine. Državna vlast jednostavno mora početi raditi na pronatalitetnoj politici, jer u protivnom će nam sela u potpunosti izumrijeti, a posebno prostor Dalmatinske zagore, koji iz godine u godinu bilježi crne brojke što se tiče demografije.

Po Novom Zelandu,Australiji...

Tako smo došli do podatka da u pojedinim selima na području Vrgoračke krajine dijete nije rođeno godinama, a ta sela su prije četrdesetak, pedesetak godina brojila 700 stanovnika (Kozica) ili 500 stanovnika (Mijaca).

Nažalost, u ova dva sela, pored Kozičkih Poljica, Dragljana, Vlake i Višnjice, dijete nije rođeno više od desetljeće i pol. Ostali su samo stari i nemoćni. Ako se nešto drastično ne promijeni, u mnogim selima okoVrgorca za jedno desetljeće više nitko neće živjeti.

Kozički župnik fra Marko Bitanga na naš poziv “kopao” je malo po crkvenim knjigama i donio nam frapantne podatke za Kozicu, selo koje je 1921. godine brojilo 1139 stanovnika, a 40 godina poslije 701. Danas više Kozičana ima u Novom Zelandu, Australiji, Makarskoj i Splitu nego u rodnom selu.

- U Kozici trenutno živi pedesetak stanovnika. Posljednje vjenčanje, od kojih je jedna stranka bila iz Kozice, dogodilo se 2004. godine. Posljednje krštenje u Kozici bilo je 1999. godine, a posljednje rođenje djeteteta s prebivalištom u Kozici 1998. godine.

Bilo je i poslije krštenja, no tu se uglavnom radi o ljudima koji vuku korijene iz Kozica, a žive u Zagrebu, Makarskoj, Aucklandu, Ookvilleu u Kanadi - kazao nam je fra Marko Bitanga.

’Svi biže di im je bolje’

Slična situacija je i u brdsko-planinskom selu Mijacima, gdje je prošle godine zatvorena područna škola, koju su pohađala djeca iz susjedne Hercegovine. Na svakom koraku su stariji i nemoćni, a mladost je pobjegla u Makarsku, Orebić…

Skupe se svi za blagdan Velike Gospe, otvore ognjišta, zavrti se koji janjac i zapjeva ganga, a onda ponovno svatko ide svojim putem i za svojim poslom.

- Najmlađi stanovnik Mijaca je 19-godišnji Ivan Opačak, a mislim da je posljednje krštenje bilo 2012. godine, ljudi su otišli živjeti u Metković.

Situacija nije dobra, nitko nema posla i svi biže di im je bolje, di će nać nešto posla - veli Alen Roso Lale, predsjednik Mjesnog odbora Mijaca.
 MATE PRIMORAC/ Slobodna Dalmacija 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Porijeklo Primoraca (analiza kroz povijest)

Tihaljina za vrijeme Turskog Carstva Do 1878. godine Tihaljina je ostala u sastavu Turskog Carstva, puna četiri stoljeća. Hercegovački je sandžak osnovan 1470. godine sa sjedištem u Foči. Tihaljina je pripadala nahiji Imota, koja je prvo pripadala Fočanskom kadiluku, pa Mostarskom kadiluku i od šezdesetih godina XVI. stoljeća Imotskom kadiluku koji su tvorile nahije: Imota, Duvno, Buško blato, Ljubuški, Posušje, Gorska župa(sa sjedištem u Vrgorcu), Fragustin(Gornje primorje) i Primorje (Donje primorje sa sjedištem u Makarskoj). Pred strahom od Turaka mnogi su kršćani bježali iz područja koja su Turci nastojali zauzeti. Prvi veliki progon katolika potječe iz vremena od 1516. do 1526. godine, rušene su crkve i samostani, proganjani katolički vjernici, kada je veliki broj katolika prešao na islam. U Tihaljini stoljećima je bilo skromno i siromašno. Budući da kršćani nisu smjeli graditi zidane kuće, niti ih pločom pokrivati, stanovali su u kolibama pravljenim od pruća i blat

In memoriam - brigadir Ante Primorac: I znam da ih i Ante tada sluša ...

Kao da smo jučer bili klinci koji se naganjaju oko nogometne lopte na igralištu. Dječaci koji se u jednom trenutku prepiru, čak i tuku, a već nekoliko minuta kasnije grle kao da se nisu vidjeli čitavu vječnost. Uvjeravali jedan drugoga kako ćemo postati velike face kad odemo iz ovog našeg, skromnog kraja. Svaki od nas imao je svoju viziju boljeg sutra. Bezbrižno smo krojili planove i obećavali jedan drugome da ćemo se uvijek držati skupa. Ni sam tada nisam znao koliko ću pamtiti svaki trenutak proveden s njim. Zbog tih uspomena još sam onaj dječak u dusi. Ali, isti ovaj dječak koji vam ovo priča, ima iza sebe jednu veliku mudrost i iskustvo proizašlo iz ne tako lijepih trenutaka u životu. Moj dječji san o mirnom svijetu uništio je Domovinski rat u našoj skromnoj hrvatskoj. Zemlji koja je samo tražila slobodu, bas kao i mi djeca. Nažalost, tada sam se uvjerio da ne žele svi ljudi na ovom svijetu isto. Koliko je realnost, zapravo ružnija od snova. A od tog stvarnog svijeta dobio sam

OTIŠAO JE JOŠ JEDAN OD NAS: NEDILJKO NEDO VEGAR 1952 – 2014

U mro je pripadnik ratne 4. Gardijske brigade i bojne Zrinski Frankopan, Nediljko Vegar Da, otišao je još jedan od nas. Naš suborac, prijatelj, učitelj... Naš "rod" "...  Bio je Nedo „rod“ svih branitelja i domoljuba. Takva nesebičnost i ljubav za Hrvatsku se rijetko viđa. Bio je naša moralna vertikala! Nadahnuće! Nediljko Vegar je za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a  2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske. Nismo mi pred Nedom stajali u pozor zato što je on imao visoki časnički čin. Nedo je  uostalom čin rijetko nosio na odori (a bio je vrhunski časnik i vojnik), nego jednostavno zato što je on bio NEDO VEGAR, sinonim žrtve i borbe za Hrvatsku! Njegovo ime i pojava je značila puno, puno više od bilo kojeg čina i funkcije. Čovjek koji je svojim životom svjedočio kako se voli svoja domovina. Cijeli njegov život je borb