UZ SVETKOVINU SVIH SVETIH I DUŠNI DAN

Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena, ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima, starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija.

Opet i iznova: »Svi sveti, Dušni dan«, spomen na pokojnike. Prepuna groblja živih. Ćudljiva jesen prosula uvelo lišće. List do lista, grob do groba. Jesen i smrt, smrt i jesen. Umiranje do proljeća i novih klijanja. Kult pokojnika propisuju sve religije svijeta, ne samo kršćanska, ali i obvezu da za života budemo jedni drugima radost.

Što se to događa svake godine oko ta dva blagdana? Je li to spomen na pokojne ili zakašnjela ljubav od živih? Mnogi nose cvijeće i pale svijeće voljenima za života i nakon smrti, a neki sebi, da se opravdaju, sada kada je sve kasno, da savjest umire. Tragično zvuči, ne daj Bože da je istinita, jedna njemačka izreka: »Za života mu nisu dali dasku, a kada je umro darovali mu sanduk.«

Koliko iskrenih suza, sjećanja i tuge, a ponekad običaja; tek tako da svi vide? Danima se uređuju grobovi. Groblja postaju mjesta susreta. Ovih dana najviše zarađuju prodavaonice cvijeća i svijeća, a mrtvi najmanje. Što za mrtve znači cvijet, svijeća zapaljena, ako su zanemareni dok su bolovali, starjeli, ili bili nevoljeni, zaboravljeni, otpisani? Usudio bih se reći i ovo, makar se to nekima i ne svidi: kad bi se samo dio pažnje, dio novca, dio ljubavi koja se ovih dana rasipa, poklonila živima umjesto mrtvima, starost bi bila lakša, bolest snošljivija, uzajamna blizina životnija. Inače, ovo je još jedna lakrdija, koju samo čovjek može smisliti.

Zašto sam tako zajedljiv? Mislite li da sam protiv pažnje koju iskazujemo pokojnicima? Bože sačuvaj. Nisam! To je lijepo, a ono prije važnije i potrebnije. U misi iskazujemo ljubav pokojnicima prizivajući Isusa, gospodara života i smrti, moleći za njihovu besmrtnu dušu. Tu je susret s »onima na drugoj obali«. Što vrijedi život ako nije besmrtan? Ako traje samo između prvog daha i zadnjeg uzdaha, nije li to prekratko vrijeme za sve što jesmo i želimo?

Mnogi se tuže i kukaju računajući koliko košta kada ti je netko bolestan: bolnica, lijekovi, posjeti, higijena. Malo ih je koji s radošću prihvaćaju tuđi križ. Nažalost!

Bio sam u kući pokojnice i ne samo jednom, gdje s neskrivenim osmjehom kažu: »Umrla je«, kao da žele reći: i njezine i naše patnje su minule. Ima i onih kojima je tuđa bolest prilika da pokažu koliko su veliki u vjeri, ljubavi, dobroti. Bogoliki. Bolesnicima sam vječnost s Kristom donosio, a zaobilazili su ih i rodbina i prijatelji. Kažu: »Nemamo im što reći. O čemu bismo mogli razgovarati?«

Pitam se što je s vjerom, što je s Isusom i besmrtnošću o kojoj govori, što je s ponovnim susretom s onima koji su »otišli s ovoga svijeta obilježeni znakom vjere«… Nije li to prava tema za razgovor? U susretu s umirućim, u nadi u uskrsnuće ili beznađu, naša vjera stoji ili pada. Davno je zapisao apostol Pavao: »Ako mi vjerujemo u Krista zemaljskoga, onda smo najbjedniji od svih ljudi. Ali Krist je uskrsnuo!« Vjernik treba znati da ćemo smrću izgubiti drage svoje, ali i dobiti molitelje i zagovornike kod Boga.

Isus reče: »Ja sam uskrsnuće i život. Tko u mene vjeruje, ako i umre živjet će.« Ne bismo smjeli »tugovati kao oni koji nemaju nade«. Tako kaže vjera Crkve. Što poneki kršćani čine? Okrenite se oko sebe, pročitajte natpise na grobovima : »Otišao si zauvijek«, »Nikad više«, »Izgubili smo te za sva vremena«. Nisam nigdje pročitao: »Do susreta!«

Ako je tako, čemu križ uklesan na spomeniku? Jedno s drugim ne ide. Istina, mi kršćani ne znamo kako će to biti. Daleka »druga obala« postala je blizu po Isusu. On je »most i put« za vječnost. Nama ostaje vjera i povjerenje u njegovu moćnu riječ. Nema odgovora na sva pitanja. Svaka granica je nov početak. Dotle je u nama nada da život ima smisla, jer se »ni kap vode ne gubi, a zašto bi se izgubilo sve čovjekovo«?

Umjesto da pišem o mrtvima, pišem o živima, pokojnima je ionako svejedno. Oni ne čuju naše korake, a možda su ih očekivali za života, neće vidjeti upaljenu svijeću i skup buket. To im je trebalo prije. Pa komu pališ svijeću i kitiš grob? Sebi? Život je tako kratak i nestalan, budi čovjek za one koji te trebaju! Odvoji nešto svojeg vremena za patnike, bolesnike, prijatelje u nevolji, kojima nije do voća, već do tebe, a onda na Blagdan donesi mali cvijet i upali svijeću »do ponovnog susreta«.

Što je s misom nakon pogreba? Vidim i znam, nažalost, dolaze samo rodbina i poneki prijatelj. Malobrojni. Zašto? Valjda zato što je za neke smrću sve gotovo. Počesto im se ljubav prema pokojniku gasi kad i svijeća koju su zapalili i sjećanje vene uz cvijet u buketu. Toliki su »živi – mrtvi« u njima, pa jedan mrtvac više, manje.

A što je logičnije od ovoga: »Na kraju noći – zora, na kraju očaja – nada, na kraju puta – cilj, na kraju smrti – život.«

Na prigovor da iza smrti nema ništa, jedan je svet čovjek odgovorio: »Ništa zato! Cio sam život živio u nadi, a to je daleko bolje nego u beznađu!« Možeš li za sebe reći: Moji su u meni voljeni i za života, a bit će i nakon smrti!

Glas Koncila 44 (1793)