Na razmeđu kraja 50-tih i početkom 60-tih godina,ponedjeljkom na “pazaru” je bujao život, ostvarivana prodaja i kupovina. Prva asocijacija kada se pomene ponedjeljak,za ljubušake je pazarni dan. Automobila nije bilo na raspolaganju, kao danas. Pored Starog Pazara bio je poseban prostor, na kome su se vezivala magarad, bilo onih koji su na njima dotjerali rob u na Pazar, ili onih koji će kasnije nešto kupiti pa povesti kući. Parking za magarad. Nije se moglo ostati od revanja. Svaki vlasnik je po revanju poznavao svoje magare. Stari Pazar, preslatke karpuze, zelene sa tamnim šarama i crnim sitnim špicama, ili paradajiz i paprike. Interesantno, u ljetnom periodu, ponedjeljkom, za ručak je u svakoj kući bivao sataraš.Kupci su imali privilegiju da kupuju “zdrave” proizvode, jer nije bilo vještačkih đubriva koji su uništili plodnu zemlju ljubuških polja. Na “Pazar” su dolazili svakog ponedjeljka trgovci iz Dalmacije. S obzirom da nije bilo automobila, čudili bi se...