BLEIBURŠKO POLJE Na širokoj poljani kićenoj divljim cvijetom Zlatio se maslačak, kunica mirisala. Pod borovima, na mjestu štovanom, svetom, Povijest je krvlju istinu upisala. Minuše ljeta otkad je pokolj bio, Ne daj Isuse više toga užasnog čina. Hrvatski narod je nedužan osjetio Silu Churchilla, Tita i Staljina. Danju i noću sijevahu noževi goli, Vrazi klali anđele paklenim grohoćuć smijehom. Nevine krvi golema rijeka se proli, Hrvatska plakala nad neviđenim grijehom. Stajah na poljani. Sve bje snuždeno, tiho, Priroda sa mnom bolan osjećaj dijeli. Vjetar je s brda grane borova njih'o, Svaka grana kanda nešto ispričat želi. S kamene ploče tri me gledaju lika, Tri legende hrvatske, spomen kobnoga rata: Lik Francetića, Bobana, Kvaternika, Vjernih čestitih vođa, ispaćenih Hrvata. Misleć o »Križnom putu« bol me rani sred duše, Ljubeći svetu zemlju prolijevah suza dosti. Oko mene vrisak, ljudi se u krvi guše, Slušam, iz dubine mrtve govore kosti: - Ne plači ženo, suze tvoje nas b...