Preskoči na glavni sadržaj

Sveti Ivan Hrvatski, sin kralja Hrvatske i Dalmacije, pustinjak.

Sveti Ivan Hrvatski (Ivan korvatský, charvátský) ili sveti Ivan Češki (Jan Český), češki pustinjak, živio je u IX. i X. stoljeću na mjestu današnjeg naselja Svatý Jan pod Skalou (okrug Beroun, Středočeský kraj). Bio je sin hrvatskog kralja Gostumila (Gostomysla), vladara Bijelih Hrvata iz sjeveroistočne Češke i kraljice Elizabete. Živio je u špiljama pokraj rijeke Ledenice, posve sam, u gustim i divljim šumama. Moravski knez Bořivoj I., oženjen svetom Ludmilom, odjahao je jednog dana u lov, ugledao košutu i pogodio je strijelom iz svoga luka. Nastrijeljena životinja bježala je pred lovcima i pobjegla pod kamenu hrid do velike šume.
Iz stijene je tekla čista voda i ranjena košuta je tu legla. Iz njenog vimena teklo je obilje mlijeka pa su se Bořivojevi ljudi napili do mile volje. Iz šume je tada izašao strašan čovjek, sav obrastao i obratio se knezu imenom, iako ga nikada nije vidio. „Zašto si ubio moju košutu?" Knez i njegovi ljudi su se prestrašili, a knez ga je upitao: „Tko si ti?" Odgovorio je: „Ja sam kraljević Ivan Hrvatski, živim u toj pustoši 42 ljeta. Nitko me nije nikada vidio do ovoga dana, nego ti. Ubio si mi dobru životinju, koja me hranila cijeli moj vijek, na nesreću tvoju i moju!" Knez Bořivoj pozvao je Ivana u svoj obližnji dvor u Tetínu. Ivan je to otklonio: „Neću ići s tobom, nego mi pošalji svećenika!" Knez mu je poslao konja i svećenika, ali Ivan nije sjeo na konja, nego je pješice išao do crkve. Tamo se pričestio, ali nije htio ništa jesti ni piti.
Zatim se vratio u svoju šumu i živio tamo do smrti. Uzeo je u ruke papir i crnilo i napisao svoju povijest. Preminuo je na današnji dan, 24. lipnja 904., a pokopala ga je sveta Ludmila. Pripisuju mu se mnoga čudesa. Nad njegovim grobom podignuta je crkva u čast Ivana Krstitelja, a u XI. stoljeću benediktinska opatija Svatý Jan pod Skalou. Na Ivanov grob stoljećima su dolazili brojni hodočasnici sa svih strana svijeta. Jedan je od zaštitnika crkve svetog Vida u Pragu, a njegov lik se nalazi i na koricama zagrebačkog rukopisnog misala iz 1690. Tamo piše: Ivanus Gostumili, Croata Eremita (Ivan Gostumilov, Hrvat pustinjak). U kapeli svetog Ivana Krstitelja na Gorici Lepoglavskoj glasoviti slikar Ivan Ranger naslikao je i svetog Ivana Hrvatskog, čovjeka u šumi, koji kleči pred raspelom, a za njim su na tlu žezlo i kruna. Ispod njegovog lika piše: „Sveti Ivan, sin kralja Hrvatske i Dalmacije, pustinjak".

Izvor: velecasnisudac.com

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Porijeklo Primoraca (analiza kroz povijest)

Tihaljina za vrijeme Turskog Carstva Do 1878. godine Tihaljina je ostala u sastavu Turskog Carstva, puna četiri stoljeća. Hercegovački je sandžak osnovan 1470. godine sa sjedištem u Foči. Tihaljina je pripadala nahiji Imota, koja je prvo pripadala Fočanskom kadiluku, pa Mostarskom kadiluku i od šezdesetih godina XVI. stoljeća Imotskom kadiluku koji su tvorile nahije: Imota, Duvno, Buško blato, Ljubuški, Posušje, Gorska župa(sa sjedištem u Vrgorcu), Fragustin(Gornje primorje) i Primorje (Donje primorje sa sjedištem u Makarskoj). Pred strahom od Turaka mnogi su kršćani bježali iz područja koja su Turci nastojali zauzeti. Prvi veliki progon katolika potječe iz vremena od 1516. do 1526. godine, rušene su crkve i samostani, proganjani katolički vjernici, kada je veliki broj katolika prešao na islam. U Tihaljini stoljećima je bilo skromno i siromašno. Budući da kršćani nisu smjeli graditi zidane kuće, niti ih pločom pokrivati, stanovali su u kolibama pravljenim od pruća i blat...

PARTIZAN FRANJO GADŽE NAREDIO DA SE UBACE BOMBE U JAMU PUNU LJUDI KOD SELA KAŠČE – LJUBUŠKI

Tekst je u cijelosti prenesen sa  komunistickizlocini.net Kašče – Ljubuški Selo Kašče kod Ljubuškog Jama u Kašču – Ljubuški Naime, poznati hercegovački franjevac i pisac fra Janko Bubalo u svojoj knjizi Apokaliptični dani (Zagreb, Matica hrvatska, 1992., str. 197. – 198.) piše sljedeće: »…u selu Kašču šipovačke župe, u jednoj jami, našlo se petnaestak ljudi, koji su se – nevini i samo od straha – kraće ili dulje vremena sakrivali oko svojih kuća. Iako se svatko svakoga bojao, njih je zajednička nevolja ipak zbližavala i vezala, pa su se s vremenom svi našli u toj kraškoj jami ne znajući možda ni sami što su od toga očekivali. Međutim, svaki je kraj (kao i sada!) imao svojih izdajnika-doušnika, koji su – uza sav oprez – ipak doznali da se u toj jami netko sakriva. Hrana im je dostavljana na jedan upravo tajanstven način! Tako da – iako su im često zasjedali – nisu nikada uhvatili nekoga od dostavljača. Za hvatanje ili likvidiranje te skupine bio je zadužen zločinac...

OTIŠAO JE JOŠ JEDAN OD NAS: NEDILJKO NEDO VEGAR 1952 – 2014

U mro je pripadnik ratne 4. Gardijske brigade i bojne Zrinski Frankopan, Nediljko Vegar Da, otišao je još jedan od nas. Naš suborac, prijatelj, učitelj... Naš "rod" "...  Bio je Nedo „rod“ svih branitelja i domoljuba. Takva nesebičnost i ljubav za Hrvatsku se rijetko viđa. Bio je naša moralna vertikala! Nadahnuće! Nediljko Vegar je za sudjelovanje u Domovinskom ratu dobio nekoliko odličja, među ostalima i Red Nikole Šubića Zrinskog za iskazanu hrabrost u borbi i višestruko ranjavanje, a  2005. godine umirovljen u činu pukovnika Hrvatske vojske. Nismo mi pred Nedom stajali u pozor zato što je on imao visoki časnički čin. Nedo je  uostalom čin rijetko nosio na odori (a bio je vrhunski časnik i vojnik), nego jednostavno zato što je on bio NEDO VEGAR, sinonim žrtve i borbe za Hrvatsku! Njegovo ime i pojava je značila puno, puno više od bilo kojeg čina i funkcije. Čovjek koji je svojim životom svjedočio kako se voli svoja domovina. Cijeli njegov život je borb...