Volim Kupres i Stožer planinu. Kukavičko jezero, plavetnilo, dubinu. I potoke što ih krase, kad snjegovi viju i ne daju nase. Volim pašnjake i zelene bare, duge njive i ostale gore, te vezove od lila trave, konje vrane, stada i krave. Volim zrak kupreški kad dišem. Gledat breze što ih vjetar njiše. Volim kišu što padne u trenu. Livade nam drže u zelenu. Krik galeba čujem još u polju, što nam s mora dolaze u broju, da zabijele kupreške ravnice, slušat pjesme kupreške dice. Volim pašnjake i kuprešku zimu. Kobasice kad malo podimu. Bijelog sira kao snijega bijela. Susrest mladost uz večernja sijela. Bijela stada ko biseri dijevojke, krase Stožer i njegove obronke, a potoci vijugaju prema polju, jedan skrenu u Goravce, baš pred kuću moju. Ide točno pred Močila ravna, gdje se selo skupljalo odavna. Gdje su se svati nekada dočekivali da bi se lakše tu prebrojali. Četiri crkve Kupres nam krase; Otinovci, grad, Rastičevo i Zlosela – zna se – A, najveća je ona u gradu Dobri ljudi graditi