BLEIBURŠKO POLJE
Na širokoj poljani kićenoj divljim cvijetom
Zlatio se maslačak, kunica mirisala.
Pod borovima, na mjestu štovanom, svetom,
Povijest je krvlju istinu upisala.
Minuše ljeta otkad je pokolj bio,
Ne daj Isuse više toga užasnog čina.
Hrvatski narod je nedužan osjetio
Silu Churchilla, Tita i Staljina.
Danju i noću sijevahu noževi goli,
Vrazi klali anđele paklenim grohoćuć smijehom.
Nevine krvi golema rijeka se proli,
Hrvatska plakala nad neviđenim grijehom.
Stajah na poljani. Sve bje snuždeno, tiho,
Priroda sa mnom bolan osjećaj dijeli.
Vjetar je s brda grane borova njih'o,
Svaka grana kanda nešto ispričat želi.
S kamene ploče tri me gledaju lika,
Tri legende hrvatske, spomen kobnoga rata:
Lik Francetića, Bobana, Kvaternika,
Vjernih čestitih vođa, ispaćenih Hrvata.
Misleć o »Križnom putu« bol me rani sred duše,
Ljubeći svetu zemlju prolijevah suza dosti.
Oko mene vrisak, ljudi se u krvi guše,
Slušam, iz dubine mrtve govore kosti:
- Ne plači ženo, suze tvoje nas bole!
Smrti se bojahu majke i mala djeca njina;
Hrvatski vojnici milost zar ikad mole?
Ženo, proklela bi ih vlastita Domovina.
Prevariše nas podlo nedužne, goloruke,
Kalvariju prođosmo poput Isusa Krista.
Nebo i zemlja drhtahu s naše muke
Na radost Engleza i Srbokomunista.
Pod zemljom trune silno mnoštvo Hrvata,
Birani junaci duha, pera i mača.
Crvenjaši vikali: »Nesta Stepinčevog jata!«
- Ženo, upamti riječi, krv je od vode jača!
Zalud masakriraše sinove časnog roda,
Hrvatske majke rodiše vojnike nove.
Hrvat s trobojkom ponosno svijetom hoda,
A povijest naše dušmane krvolocima zove.
Nosi im poruku ženo – Bog moćni vidi, sudi,
Silnika, ubogara, pravedna stiže plaća.
Unuku grješnika sto ljeta jao budi!
Pravdom nebeskom zlo se zlikovcu vraća.
Obriši suze, žuri našemu kraju,
Kliči s Hrvatima, pravda je pobijedila!
Nek žrtve »Kolone smrti« u miru počivaju,
Iz krvi naše niče sloboda, željena, mila!
----
Čuj, u gluho doba netko vrišti, mahnita,
Zubima škripi, na kosti hrvatske reži.
Duh Churchilla, Staljina, Mc'Millana i Tita,
Kroz vječni oganj vatre paklom urliče, bježi...
Austrija 1991.
Marija Dubravac, Brisban
Zlatio se maslačak, kunica mirisala.
Pod borovima, na mjestu štovanom, svetom,
Povijest je krvlju istinu upisala.
Minuše ljeta otkad je pokolj bio,
Ne daj Isuse više toga užasnog čina.
Hrvatski narod je nedužan osjetio
Silu Churchilla, Tita i Staljina.
Danju i noću sijevahu noževi goli,
Vrazi klali anđele paklenim grohoćuć smijehom.
Nevine krvi golema rijeka se proli,
Hrvatska plakala nad neviđenim grijehom.
Stajah na poljani. Sve bje snuždeno, tiho,
Priroda sa mnom bolan osjećaj dijeli.
Vjetar je s brda grane borova njih'o,
Svaka grana kanda nešto ispričat želi.
S kamene ploče tri me gledaju lika,
Tri legende hrvatske, spomen kobnoga rata:
Lik Francetića, Bobana, Kvaternika,
Vjernih čestitih vođa, ispaćenih Hrvata.
Misleć o »Križnom putu« bol me rani sred duše,
Ljubeći svetu zemlju prolijevah suza dosti.
Oko mene vrisak, ljudi se u krvi guše,
Slušam, iz dubine mrtve govore kosti:
- Ne plači ženo, suze tvoje nas bole!
Smrti se bojahu majke i mala djeca njina;
Hrvatski vojnici milost zar ikad mole?
Ženo, proklela bi ih vlastita Domovina.
Prevariše nas podlo nedužne, goloruke,
Kalvariju prođosmo poput Isusa Krista.
Nebo i zemlja drhtahu s naše muke
Na radost Engleza i Srbokomunista.
Pod zemljom trune silno mnoštvo Hrvata,
Birani junaci duha, pera i mača.
Crvenjaši vikali: »Nesta Stepinčevog jata!«
- Ženo, upamti riječi, krv je od vode jača!
Zalud masakriraše sinove časnog roda,
Hrvatske majke rodiše vojnike nove.
Hrvat s trobojkom ponosno svijetom hoda,
A povijest naše dušmane krvolocima zove.
Nosi im poruku ženo – Bog moćni vidi, sudi,
Silnika, ubogara, pravedna stiže plaća.
Unuku grješnika sto ljeta jao budi!
Pravdom nebeskom zlo se zlikovcu vraća.
Obriši suze, žuri našemu kraju,
Kliči s Hrvatima, pravda je pobijedila!
Nek žrtve »Kolone smrti« u miru počivaju,
Iz krvi naše niče sloboda, željena, mila!
----
Čuj, u gluho doba netko vrišti, mahnita,
Zubima škripi, na kosti hrvatske reži.
Duh Churchilla, Staljina, Mc'Millana i Tita,
Kroz vječni oganj vatre paklom urliče, bježi...
Austrija 1991.
Marija Dubravac, Brisban
***** U spomen na mog susjeda Antu (najboljeg prijatelja moga djeda Frane), i sve naše stradale na "Križnom putu" i u 2. sv. ratu!
ANTE PRIMORAC ("Skoknušić")
Rođen je 11.svibnja.1920 u Kašču. Otac Ivan majka Anica rođ. Tolj. Po narodnosti hrvat, katolik, neoženjen. Pripadnik hrvatskog domobranstva. Nakon završetka obuke u Varaždinu, služio u Bosni u II. gorskom zdrugu. Nestao 1945. na Križnom putu pod nepoznatim okolnostima, a posljednji put je viđen u zarobljeničkom koloni u Mariboru.
Primjedbe
Objavi komentar
Autor bloga ni na koji način ne odgovara za komentare korisnika...