POKOJ VJEČNI DARUJ IM GOSPODINE!!! Pjesma mrtvog pjesnika Moj, prijatelju mene više nema, Al nisam samo zemlja, samo trava, Jer knjiga ta, što držiš je u ruci, Samo je dio mene koji spava. I ko je čita u život je budi. Probudi me, i bit ću tvoja java. Ja nemam više proljeća i ljeta, Jeseni nemam, niti zima. Siroti mrtvac ja sam, koji u se Ništa od svijeta ne može da prima. I što od svijetlog osta mi života, U zagrljaju ostalo je rima. Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh) U stihove. U mraku sam ih kovo, Al zatvoriš li za njih svoje srce, Oni su samo sjen i mrtvo slovo. Otvori ga, i ja ću u te prijeći Ko bujna rijeka u korito novo. Još koji časak htio bih da živim U grudima ti. Sve svoje ljepote Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove, Sve što mi vrijeme nemilosno ote, Sve zanose, sve ljubavi, sve nade, Sve uspomene -- o mrtvi živote! Povrati me u moje stare dane! Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati Sve čeg se takne. Ja topline hoću I obzorja, moj druže nepoznati. I zanosa! i zvi...