Nasmiješih se sinoć čitajući jedan članak. Pronađoh ga na portalu koji inače ne pratim, ali me upozoriše na njega. Uvaženi, angažirani, pametni, i kako sve ne tepaše sebi, čovjek onoga vremena naizgled razbuca sve oko sebe. Stisklo mu drugara pa se on sad razmahao. A taj drugar bio opet stiskao sve oko sebe. Negdje iz nebeskih visina propisa kako se treba vladati i što treba razmišljati. Pa ga spustiše na zemlju. Njemu to bi sirovo i nepravedno, a njima potez koji moraju napraviti ako žele zaštititi sebe. Dotični je, naime, otišao predaleko. Ne bih htio da bilo tko u ovome pronalazi bilo koji događaj iz ovih dana. Ovo je samo uvod i ništa više. A osvrt je, pak, nešto posve drukčije, zar ne? Spomenuh sve samo zbog toga što samozvani »branitelj« samodopadno izjavi da oni nisu skupinica, da se ničega ne boje. U napisanom kao da mu naslućujem drhtanje glasa. Je li došlo vrijeme za naplatu? Očito jest. Ne pali više ni socijalizam, ni prisezanje na neku maglovitu BiH zabo...

Fotografija koja je u rekordnom roku obišla svijet prikazuje djevojku na dan njena vjenčanja, svu u bijelom kako plačući kleči pred grobom svog oca. Fotografkinja Kari Wieringa prije nekoliko je vikenda bila angažirana na jednom vjenčanju. Do tada ih je snimila na stotine i nije očekivala da će ovo po bilo čemu biti drugačije ili posebno. Tako je mislila sve do jednog trena kada je mladenka, Paige Eding, prije odlaska do oltara zastala na groblju te pala na koljena pred grobom svog oca i zaplakala. Tada je nastala dirljiva fotografija koja je u rekordnom roku postala viralna. Fotografkinja je od mladenke tražila dopuštenje da ovu dirljivu fotografiju objavi na Facebook stranici svoje tvrtke. Tamo je skupila 720.000 lajkova i bila je podijeljena čak 35.000 puta samo na Facebooku. Nakon Facebooka proširila se i na ostalim mrežama kao što su Twitter i Reddit. Paigein otac Winia preminuo je iznenadnom smrću 2011. godine. Jedan dan se osjećao loše, nit...

Hrvatski Sabor, tada pod službenim imenom Sabor Republike Hrvatske, 1991. godine je donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske i Ustavnu odluku o suverenosti i sam ostalosti Republike Hrvatske, efektivno proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Na to ga je, prema Ustavu Republike Hrvatske, obvezao rezultat referenduma održanog 19. svibnja iste godine, na kojem se 93,94% birača izjasnilo za suverenu i nezavisnu Republiku Hrvatsku. 25. lipnja od 2001. se obilježava kao hrvatski Dan državnosti koji je ranije bio obilježavan 30. svibnja u u spomen na konstituiranje prvog višestranačkog Sabora 1990., što se danas obilježava kao spomendan - Dan Hrvatskoga sabora.

Oko 200 štovatelja sv. Ante  okupilo se u četvrtak 13.lipnja u svečevu “malom svetištu” u Kašču i u koji hodočaste vjernici iz župa Vrgoračke krajine kao i iz župe Šipovača-Vojnići. Sveto misno slavlje predslavio je vlč. fra Ivica Omazić, župnik Vrgorca, a koncelebrirali vlč. don Marin Marčić, župnik Stilja i Oraha i vlč. don Jozo, župnik Šipovače-Vojnića. Prije Misnog slavlja obavljena je procesija s kipom sv. Ante oko mjesnog grblja, a litanije sv. Ante pjevao je don Marin. Na početku je predvoditelj Misnog slavlja obavio i blagoslov polja te zazvao Božji blagoslov na djela ruku ovih vrijednih mještana. Na kraju euharistijskog župnik don Jozo zahvalio je propovjedniku fra Ivici i don Marinu, te svim vjernicima koji su na nekoliko sati oživjeli ovo mjesto. Slavljenje svečevog blagdana završeno je blagoslovom djece. Izvor: zupa-sipovaca-vojnici.com

Kad nedavno sasvim slučajno saznadoh da i u našim selima ima planina, probudi se u meni već u posljednje vrijeme pomalo zadrijemali pustolovni duh. Raspitivao sam se kod najbližih. Vrlosin, rekoše, a ime obećavajuće zazvuči i brzo se uvlači u uho i u drugim svojim inačicama: Vilosin, Vrlosinj, pa opet Vrlosin. Prevrnuvši i nešto pronađenih oskudnih zapisa, proširih, a možda samo utvrdih svoja saznanja. Visok je nekih 950 metara iznad površine mora. Pogledao sam i neke također oskudne fotografije, napravljene za iznimno vedrog neba i burovitog vremena. Na onima sa vrha se jasno mogao vidjeti i djelić mora. Eto meni razloga više za pohoditi to inače zabačeno i od banalnostima zatrpane, učmale svakodnevnice pomalo za boravljeno mjesto, a možda i čitav jedan mali svijet koji ga okružuje. Zaputismo se za prvog suhog vremena i stigosmo na odredište za nepunih pola sata vožnje. Povedosmo se nekom samo našom logikom i mršavim, više izmišljenim planinarskim iskustvom,ali i sa onih nekolik...